Pero & Đuro šetaju pored bare. Kaže Pero: “Đuro, daću ti 1000 eura ako pojedeš ovu žabu.” Na Perovo iznenađenje, Đuro je proguta u jednom zalogaju.
Sad, Peru krivo što je ostao bez 1000 eura, Đuru što je pojeo žabu… “Pero, vratiću ti ove pare ako i ti pojedeš jednu žabu…” Pero proguta žabu bez razmišljanja, Đuro mu vrati pare…
Poenta je da Poresku Upravu ne zanima to što su obojica pojeli po žabu i vratili se na isto kako je bilo i prije, bitno je što je ostvaren promet od 2000 eura…
Bašta kafića, na trotoaru, u ‘ladu platana… Batko II i ja sjedimo i kafenišemo… Naizgled nepoznata ženska osoba užurbano hoda kroz baštu… Odjednom, ugledavši mene:
- E, ćao, Vraču Bledoliki!
- Ćao… !?
- Ne sjećaš me se? Kad Nela nije tu mene ne poznaješ…
- Ma sjećam te se, naravno… Što ima?
- Ništa, evo žurim na posao, bila na pauzi pa malo zatrajala…
- Normalno, kad je ovako lijep dan… Požuri onda, da te ne kritikuju. Evo i ja sam u nekoj žurbi…
- Ok, ćao! Javi se!
- Aj’ vidjećemo se…
- Matere ti, u kakvoj si ti žurbi kad sjediš u kafani…?
- Ne znam, Batko… Ko je ovo?
- Ne znam.
- Ko je Nela?
- Ne znam…
Onih par godina što sam radio na radiju, saznao sam neke tajne zanata. Npr. kad u jutarnjem programu puste onu kretensku stvar “elizabet, ne volim te više” to zapravo znači da je DJ izašao da popije kaficu i zapali cigar, te da se pjesma ne pušta zbog kvaliteta nego zbog dužine… Ako posle te krene još jedna duuuuugačka pjesma, onda znaš da je DJ-u kafa malo “proradila”…
Ipak, nikad nisam kontao muzičke urednike na radiju koji misle da u jutarnjem programu treba puštati neke žalopojke… Ili da je fora ujutru puštati “Dobro jutro” od Riblje Čorbe. Mislim, nije da imaju neki izbor, 90% domaćih pjesama su ili kukumakanje i prenemaganje ili šatro komični šlagerčići, ali ipak se tu i tamo nađe po neka s kojom je lijepo početi dan.
Kvantitetom do kvaliteta, dan drugi. Tudejz rokenrol:
Smetaju mi svakodnevne fraze. Znam ljude koji raspolažu sa 100-njak … paaaa…. ne bih rekao “fraza”, prije nečeg kao “jezičkih formulara” u kojima samo mijenjaju promjenljive i objašnjavaju sve oko sebe, svaki svoj dan, sve što ispričaju, komentarišu… Takvi se obično kreću u grupama i jedni drugima prepričavaju različite stvari, pritom uvjek koristeći iste pattern-e i nikad ne primijetivši da postoji nešto zbilja čudno-komično-groteskno u takvom načinu izražavanja. No, nije to moj problem, shut the fuck up Danny.
Kao i svakom od nas, prije ili kasnije desi se da mi nešto u životu zavisi od ljudi koji rade posao koji ne umiju da rade. Sad, nije strašno kad naletiš na nekog ko tek uči, to je čak i dobro - problem su oni koji niti znaju posao niti imaju ikakvu želju da ga nauče. Nigdje kao kod nas ex jugoslovena nijesu tako izraženi partijsko-rođački kriterijumi u odabiru kadrova i time je sve rečeno, tu je sve jasno - zašto bi se neko mučio da nauči svoj posao ako mu ni znanje ni kvalifikacije nisu bili bitni kad se zapošljavao?
Volim avgust u Podgorici. Vazduh vreo i suv, braća se razbježe po planinama vičući “nema bez ove naše arije”, drugi zapucaju put mora i ostalih vodenih površina, treći se zatvore u klimatizovane stanove-kancelarije-kafane… Ulice prazne, grad poluprazan… A meni ta suva vrućina ne smeta, čak mi i godi: “Put on your Ray Bans, disguise your state of mind” i oko 15h u laganu šetnjicu… Eto je moja arija, međedi planinski. Radio sam pretprošle godine s jednim ludim Makedoncem koji takođe voli “gušterisanje” na 40 i kusur stepeni, zajedno smo trošili avgustovske pauze na poslu, stojeći u redu za melanom… Sunshine reggae.
Sjetih se danas pokojnog R.M. i jednog od njegovih spartanskih recepata: “Kako ostaviti duvan? Lako - nemoj da pušiš.”
Prije neki dan sam na famoznom codinghorror.com čitao dobar tekst o tome kako kvantitet uvjek trijumfuje u odnosu na kvalitet. Naslov kaže upravo to, a tekst ipak daje primjere iz kojih se ne može izvući baš tako brz zaključak. Ili makar ja nebih bio sklon da to tako bombastično zaključim. Prije bih rekao da se ne možeš naučiti proizvodnji kvalitetnog ako ne radiš puno i redovno. No, zato moj blog čita svega dvoje-troje ljudi
Kad smo već kod moga bloga, garantujem da pravilo o kvantitetu/kvalitetu tu nebi važilo Mogao bih i napraviti eksperiment ovih dana, što da ne. Svakog dana novi post. Smoriću (se) posle max nedjelju dana, al’ ajd.
Što sam ono htio reći? Pale mi se lampice kad god pročitam ili čujem neko “univerzalno pravilo” ili ti princip. Sve je tako -fucking- ad hoc u životu, jedini uvjek primjenljivi princip je da ne možeš imati uvjek primjenljive principe i pritom ostati “neki kurac ovdje”, a ne kukavica koja svoju neodlučnost i strah krije iza “principa”… Nego, ovo je odavno svima poznato, je l’ da? Kako ne…
“Ako zategneš prejako - žica će pući, ako ne zategneš dovoljno - neće svirati”. Moraš stalno tražiti neku sredinu i štimati svoje žice da bi ostao stvarno živ i da nebi postao “čovjek od principa i navika”. Teško ovo život, oca mu…
Uhapsiše onu ljudinu i… Vakat je da opet citiramo Dejana Sinadinovica:
Neke stvari uopšte ne zaslužuju da se o njima razmišlja. Problem je u tome što od tih istih stvari zavise životi naše dece pa se čovek, nehotice, stvori u situaciji da prati nešto što je potpuna nadrealnost.
Ovo postaje opis svakdnevice a ne izuzetak… Vidim i novine opet udarile s deseteračkim naslovima… “Srbadija kliče”, “sirotinja pišti”…
Jebote, ima li kraja ovome, i dokle će pamet i obraz bit’ zadnje rupe na svirali (ili zadnje svirale na rupi, isti je đavo)…
Zahvaljujući Igoru, saznah za ove fenomenomenalne muzičare…
Dalje citiram Igorov tekst (da umijem bolje, nebih citirao )
Često sjajni bendovi ostanu potpuno nezamijećeni iz razloga što dolaze iz male sredine a ne npr iz Beograda, Zagreba, Sarajeva..
Evo slučajno (a kako drukčije) ih poslušah a onda i nabavih sve što su snimili i moje skromno mišljenje da je to nešto najbolje snimljeno sa prostora ‘bivše’ nam države u posljednjih 20-ak godina..
Evo moj skromni doprinos da netko možda i u Crnoj Gori se zainteresira za ovaj sjajni bend i njihovu što genijalnu što orginalnu muziku..
Opisat što oni sviraju ja naprosto ne bih mogao… Mješavina nekog jazza, ethna, rocka, punka, disca i čega već sve ne daju jedan jedinstven osjećaj (a klarinet jedan od važnijih instrumenata)… A i pjesme su otpjevane na jednom ‘čudnom’ jeziku..
Ne volim “organajzere” koji se baziraju na kalendaru. Super su kad podsjećaju na rođendane, godišnjicu braka i datum za plaćanje rate u banci, ali tu se “super” završava i počinje smaračina oko npr. sastanaka i obaveza vezanih za razne projekte -jedna stvar zakasni i mora se ili gubiti vrijeme na pomjeranje svih ostalih ili svaki čas strecati od podsjetnika koji iskaču u pogrešno vrijeme, podsjećajući samo na to da ti ne ide baš onako kako si zamislio… Ni ona gomila opcija koje nudi npr. Outlook ne znači ništa seljaku poput mene, koji prije svega hoće da organizuje sebe, na što jednostavniji način. Probao sam i RememberTheMilk, ali i tu se pogubiše pokušavajući da natovare što više dupe-glava mogućnosti, tovari jedni… Mislim, kome treba 489 vrsta prioriteta za zadatke? Nešto kao u onom vicu “a za kakvo go*no Vam treba toalet papir?”…
Nakon što sam isprobao sve i svašta (i par puta zafrljačio jedan PDA u zid - svaka čast HTC-u na kvalitetu hardvera, nije se slomio ), konačno uzeh dobru staru svesku: Dva lista po projektu, obaveze jedna ispod druge, što je hitno zaokružim crvenom, što završim iskrižam…
I nije loše, u svakom slučaju je bolje od npr. Outlook-a. Ili sam makar ja efikasniji s ovim. Poseban gušt je škrabanje svršenih zadataka, može se sa slike naslutiti radosna energičnost pokreta ruke…
Avaj, fali jedna stvar: Kad se projekata namnoži, namnoži se i stranica, mora se listati i pregledati: Bilo bi dobro da postoji način da sveska sama izvlači na jednu stranicu sve one stavke koje su zaokružene crvenom a nisu iskrižane. Sveska to, naravno, ne može, a nisam znao ni za jedan program koji radi na sličnom principu … sve do prije 2 dana, kad sam slučajno nabasao na TUDUMO:
Odličan program! Baziran na postulatima famozne GTD metode, ali sasvim primjenjiv i na ljude navikle na razne sveska-papir-homer-simpson-varijante. Još mu samo fali neka mobilna verzija - ‘beš ‘organajzer’ koji ne možeš zafrljačiti u zid
Nešto se ne sjećam da pomenuše ovog čovjeka kad su se gađali spiskovima najvećih izumitelja 20-og vijeka. Les Paul, bez njega bi XX vijek bio prilično drugačiji, bet your ass on that. I još je živ, ej :)
Mogao bih i napraviti eksperiment ovih dana, što da ne. Svakog dana novi post. Smoriću (se) posle max nedjelju dana, al’ ajd.
